#LEGENDSFOREVER TOMISLAV SMOLJANOVIĆ
Pročitajte intervju s prof. Tomislavom Smoljanovičem, osvajačem brončane medalja na Olimpijskim igrama u Sydneyu 2000 u veslanju, liječnikom i voditeljem Poliklinike za ortopediju Sveučilištu u Zagrebu.
Tomislav Smoljanović od početka sportske karijere uspio je uravnotežiti svoju sportsku i profesionalnu karijeru. Njegov najveći sportski uspjeh je brončana medalja s Olimpijskih igara 2000. godine u Sydneyju u veslanju (u disciplini osmerac).
Danas je poznati ortopedski kirurg i liječnik koji radi kao predstojnik Poliklinike za ortopediju Sveučilišta u Zagrebu. Međunarodni interes i odobravanje javnosti stekao je izdajući niz upozorenja o štetnim nuspojavama u primjeni proteina za popunjavanje kostiju „Infuse“.
Kako ste započeli trenirati veslanje i kako se to odražavalo na vaš život?
Veslanje sam počeo trenirati u 7. razredu sa 13 godina. Roditelji su primijetili da nisam dobar učenik u školi i da imam loše ocjene, u tom su trenutku odlučili premjestiti me u drugu školu mnogo dalje. Morao sam puno više raditi i na kraju sam taj razred završio s najboljim ocjenama. Na taj sam se način naučio samostalnosti odgovornosti. Zbog tih lošijih ocjena morao sam pauzirati s veslanjem do drugog razreda srednje škole (16 godina).
Također sam imao snažan poticaj da budem sportaš i da ujedno imam profesionalnu karijeru zahvaljujući prekrasnoj djevojci, koja me je tada odbila jer me nije smatrala dovoljno privlačnim. Nakon samo godinu dana intenzivnog veslačkog treninga, razvio sam svoj fizički izgled i danas sam sretan jer sam se oženio tom istom djevojkom i imao divnu djecu. Najvažnija lekcija u sportu je upornost, koje sam, hvala bogu, imao dovoljno. Ako sportaš izbjegne velike ozljede, moguće je imati dobru sportsku karijeru.
Uvjet mojih roditelja da se bavim sportom bio je biti dobar u školi. Dogodilo se da sam išao u školu čak i kad sam bio bolestan, jer znao sam da ću, ako preskočim sate, teško moći sam naučiti, te da sam na taj način riskirao mogućnost da treniram. Danas moja supruga i ja koristimo isti pristup prema našoj kćeri i sinu koji oboje treniraju, dva različita sporta, plivanju i veslanju. Naš sin ima 14 godina i započet će srednju školu u blizini naše kuće kako bi se smanjilo vrijeme od i do škole i treninga. Oboje su svjesni da, baš kao što su i moji roditelji učinili sa mnom, da se mogu baviti sportom samo ako u školi imaju dobre ocjene.
Nakon što sam završio srednju školu počeo sam studirati medicinu. Tijekom studija medicine izabran sam za jednog od najboljih studenata medicine te sam dobio mjesto na Odjelu za ortopediju pod mentorstvom profesora Marka Pećine. Tako sam se specijalizirao za ortopediju i stekao doktorat. Početkom 2019. godine izabran sam za izvanrednog profesora na Sveučilištu.
Akademska i sportska karijera uvijek su se međusobno nadopunjavale. Kad sam se iscrpio od učenja, mogao sam otići na trening da se opustim i predahnem od svojih akademskih obaveza. Uvijek sam imao i sigurnu zonu s akademskom karijerom u slučaju da dođe do ozljede, imao sam područje na kojem bih mogao profesionalno nastaviti karijeru. Zato je i kada se brinem o pacijentima jedno od pitanja koliko su uspješni u školi. Uvijek podržavamo sport, ali paralelno s tim, treba nastaviti i akademsku karijeru.
Iako u našem društvu postoji tradicija njegovanja dualne karijere, biste li komentirali ulogu obitelji u ovom procesu?
Temelj razvoja dolazi od obitelji, obitelj stvara uvjete i okruženje za sport i obrazovanje. U sportovima koji se smatraju unosnijim ljudi lakše zanemaruju obrazovanje, usredotočujući se na potencijalni profit koji proizlazi iz uspjeha u tom sportu.
Međutim, u većini sportova, čak i kada se postižu visoki rezultati, još uvijek je vrlo teško steći financijsku neovisnost. Stoga je nužno da svaki sportaš ima obrazovanje, koje mu može omogućiti rezervnu karijeru. Sjećam se da sam napustio vrhunsko veslanje nakon Svjetskog prvenstva 2003. godine, jer je tada trebala započeti moja medicinska specijalizacija. Nije mi bilo lako odlučiti prekinuti sportsku karijeru, jer sam bio jako vezan za veslanje, ali nakon nekoliko neprospavanih noći došao sam do zaključka da određeni dio mog života, na koji sam bio vrlo ponosan, mora doći kraju i da trebam nastaviti dalje. Vjerujem da sam donio odluku u dobrom trenutku, iako sam u sljedećih nekoliko godina imao osjećaj da mi nešto nedostaje u životu, imao sam vrlo dinamičan posao i zadatke. Bio je to svojevrsni PTSP. Lako se naviknete biti u središtu pažnje medija, puno putujete svijetom, dajete intervjue i svi prate vaš sportski put, navijaju za vas, prate vaše rezultate i odjednom nemate više ništa od toga.
Sport nas uči upornosti, usredotočenosti, marljivosti i uspjehu, teško je to sve naći u uobičajenom civilnom životu. Ali kad postignete rezultate u svojoj akademskoj i osnovnoj karijeri, osjetit ćete sigurnost i novi uspjeh. Morate imati na umu da što kasnije krenete s obrazovanje i poslovnim putem, to je teže postići uspjeh.
Više o njegovom radu na slučaju “Infuse” možete pročitati ovdje.
Dragi Tomislav, hvala ti puno na vašem vremenu i dostupnosti.
Hvala vam.
