#LEGENDSFOREVER JOSIP LUCIĆ

Josip Lucić judaš, general u Hrvatskoj vojsci, doktor znanosti kineziologije, trener i dužnosnik na raznim funkcijama. Pročitajte ovaj zanimljiv intervju i saznajte više o njegovom životu i savjetima za današnje sportaše.

U 80ima bio je višestruki osvajač medalja na prvenstvima Jugoslavije. 1984. godine diplomirao je na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1988. godina stekao je naslov magistra kineziologije, a 2012. doktora znanosti. Genaral je Hrvatske vojske, bio je trener u judo klubu, a danas je njegov predsjednik.
Također je i dopredsjednik HAŠK-a Mladost, a osim u sportu obnaša i dužnosti u raznim udrugama branitelja i vojske.

Recite nam nešto o vašoj sportskoj karijeri kako to da ste ušli u sport i kakva vam je bila sportska karijera?

Cijeli svoj život u sportu proveo sam u Mladosti. U sport sam ušao 1971. godine i imao sam sklonosti prema sportovima hrvačkoga tipa. Kada sam krenu u srednjoj školi došao je jedan animator koji je pozivao mlade da se uključe u judo klub Mladost u koji sam se učlanio iako sam živio na drugoj strani grada. U to vrijeme Mladost je bila na vrhuncu uspjeha i vrlo poznata sportska imena koja su postizala nevjerojatne rezultate, kao Goran Žuvela prvak Europe, Radovan Krajnović bili su članovi tog kluba. Zajedno sa mnom je u to vrijeme član Mladosti bio i Mladen Markač.
Sama atmosfera u klubu je bila dobra i mogu reći da je na neki način taj život u sportu utjecao na moj daljnji razvoj u smislu različitih ambicija. Klub i društvo su akademski i uvijek je postojala tendencija da se završi fakultet i naglašavala se važnost školovanja.
Do 80ih godina sport nije bio tako zahtjevan te se nije treniralo dva puta dnevno, već 5 puta tjedno smatralo se ogromnim brojem treninga pa su se ljudi mogli baviti različitim područjima svoga života. Već 80ih godina zahtjevi u sportu su postali mnogo veći. Za postizanje rezultata trebalo je trenirati dva puta dnevno plus još dodatne pripreme. Do 80ih godina u klubu je bilo dosta medicinara i strojara, a nakon 80ih većina članova je bila na današnjem Kineziološkom fakultetu koji je blizu naše dvorane.

Što biste u tom razdoblju istakli kao poseban izazov i problem kojeg ste imali da bi ste mogli svoje obrazovne obveze ispunjavali?

Već tada je bilo jasno kako je veoma teško ući u područje vrhunskih sportskih rezultata jer oni zahtijevaju izuzetno mnogo tjelesnog rada koji rezultira sa umorom. Svi mi smo bili kronično umorni, posebno oni koji nisu baš živjeli blizu fakulteta i kluba jer društveni standard je bio niži nismo imali automobile pa se dosta vremena gubilo za dolazak na trening i fakultet. Zapravo mogu reći da sam od kuće odlazio u 6 ujutro, a vraćao se u 10 navečer nakon cijelog dana na fakultetu i u na treningu.
Vrlo važno za ustrajne u sportu je bilo prijateljstvo koje je vladalo u klubu. Mi smo živjeli od jutra do mraka zajedno i na studiju i u klubu. Mogu čak reći da smo se isključili iz drugih dijelova društva i mogu reći da je cjelokupni naš društveni život bio vezna za klub i za sport.

Recite nam nešto o svom akademskom putu.

Kada sam upisao fakultet moj tadašnji trener mi je sugerirao da usmjerim Judo, i već na drugoj godini profesor me izabrao za demonstratora na predmetu judo, a po završetku studija na fakultetu se zapošljavam kao pripravnik, stručni suradnik i tamo sam radio 5 godina. Razvoj političkih okolnosti na području bivše Jugoslavije uvelike je utjecao na moj daljnji život. Kao mladi čovjek nisam mislio da ću ući u prostor specijalnih postrojbi policije i prostor vojske, moja je ambicija bila uvijek u području obrazovanju i području sporta.
U studenom 1990. godine dragovoljno pristupa u specijalne postrojbe MUP-a kroz koje ulazi u Vojsku RH. U početku mislio sam kako će naše djelovanje biti u smjeru smirivanja situacije, sprečavanja prosvjeda no nažalost sve je otišlo u drugom ružnom smjeru. U tom procesu sam se vrlo dobro snašao, ne samo ja nego i mnogi moji kolege iz juda, baš zato što je judo borilački, ratnički sport kojim se i danas bavi većina ljudi iz sigurnosnih službi. Sve te predispozicije posebno organizacijske i komunikacijske, koje sam stekao i razvio kroz sport i kao predavač na fakultetu pomogle su mi da brzo napredujem i pređem iz policijskih struktura u vojsku gdje sam nastavio svoj napredak.
Za vrijeme rata u Hrvatskoj obnašao je mnoge dužnosti, a većina je bila u domeni formiranja, organiziranja i pripreme vojske i vojnih jedinica. Od 2000 do 2003 zamjenik načelnika Glavnog Stožera oružanih snaga Republike Hrvatske, a od 2003 do 2011 je načelnik Glavnog Stožera oružanih snaga Republike Hrvatske jedini s dva mandata.
Svako važno mi je naglasiti da sam kroz sva vojna događanja prošao neokrznut u smislu odgovornosti jer sam apsolutno poštivao ljudska prava ista ona koja su danas osnova europskih načela. Cjelokupni moj život je bio određen sportom, posebice judom kroz koji sam stekao mnoga poznanstva i judo mi je usadio oblike ponašanja i samouvjerenosti koje su mi pomogle u prostoru vojske policije i rata. Također sam stekao mnoge vrijednosti koje su mi omogućile kvalitetan odnos prema ljudima i zaštitile me od životnih pogrešaka koje su mnogi učinili koji nisu imali takva iskustva.

U suradnji s Miroslavom Gržetom napisali ste knjigu Judo u Hrvatskoj vojsci
Odnosi u sportskoj borbi u judu vrlo su slični odnosima koje su prisutne u sigurnosnim situacijama i ratovima gdje postoje dvije suprotstavljanje strane i svaka ima svoje ciljeve i potrebno je znati prepoznati i predviđati te birati rješenja.

Koju bi ste poruku imali za današnje za današnje sportaše studente ili srednjoškolce?

Danas je kasno za uključiti se u sport tek u srednjoj školi ili za vrijeme studija jer se može dostići samo neka rekreativna razina. Danas se djeca uključuju u sport u dobi već od 5, 6, 7 godina zavisno od kojeg sporta. Sport je potreban kako bi se razvile sve tjelesne sposobnosti. Poruka koji bih rekao je slijedeće: bavljenje sportom je nešto najljepše u životu i kada proživi svoj život u većoj mjeri i tada kada se sjeća nečeg što je bilo lijepo to je baš razdoblje bavljenja sportom, putovanja, stjecanje poznanstva i prijateljstva. Šport daje jednu širinu u razmišljanju i doživljavanju svijeta i svega drugoga, sport ljude čini humanijima i danas je u ovom globalnom svijetu najbolji pokretač pozitivnih promjena. S druge strane to mnoštvo poznanika i prijatelje koji se stekne kroz sport će vam u budućnosti biti partneri u razvoju vaših karijera i poslova.

Kao predsjednik kluba i dugogodišnji djelatnik u sportu koje je vaše mišljenje što bi trebalo omogućiti studentima/sportašima kako bi lakše i uspješnije mogli ispunjavati sve svoje obaveze?

Studenti sportaši prvo moraju shvatiti da sport zahtjeva uredan način života, postavlja vrlo visoke fizičke i psihičke zahtjeve te je potreban odmor i vrlo je teško spojivo s današnjim načinom zabave. Onaj tko želi biti uspješan u sportu i obrazovanju mora napisati program svog načina življenja, odreći se nekih oblika zabave, ali to ne znači da će nešto izgubiti jer će kroz sport dobiti mnogo više nego što bi dobio kroz noćne izlaske i boravke u zadimljenim klubovima. Uredan organizirani život je prvi preduvjet za stjecanje fakultetskih diploma, ali i stvaranje svih onih pretpostavki na temelju kojih čovjek može biti uspješan u sportu.