Kroz STAY! projekt doznali smo koliko sport može ponuditi mladima – i kada prestanu trenirati. Jedan od najaktivnijih partnera u ovom europskom projektu bio je zagrebački klub HAŠK Mladost, koji je svoje pilot aktivnosti proveo u čak četiri sekcije: vaterpolo, veslanje, plivanje i hokej. U svemu tome važnu ulogu imala je Dunja Horvat, koordinatorica projekta s kojom smo razgovarali o iskustvima, izazovima i vrijednostima koje su proizašle iz STAY pristupa.

Dunja, kako biste opisali glavni cilj vašeg pilot programa?

Od samog početka znali smo da zadržavanje mladih u sportu ne znači nužno ostanak na treningu pet puta tjedno. Mladi iz sporta odlaze iz raznih razloga – školske obaveze, ozljede, zasićenost, ali to ne znači da žele napustiti klub ili sportsku zajednicu. Kroz STAY! smo im pokušali dati više opcija: da se uključe kao volonteri, zapisničari, pomagači u organizaciji, na društvenim mrežama… Sport je više od rezultata, to je pripadnost.

Kako su mladi reagirali na te nove uloge?

Iskreno, oduševili su nas. Mnogi nikad nisu razmišljali da bi mogli voditi zapisnik, objavljivati sadržaj na Instagramu, pomagati u protokolu… A kada su probali, zasjali su. Uživali su, osjećali se korisno i prepoznato. I ne samo oni – i treneri, roditelji i publika su primijetili njihovu ozbiljnost i motivaciju.

Što je bilo najteže za organizirati?

Logistika. Imali smo više sportova, različite kalendare, ispite, turnire… Stalno smo slagali rasporede kako bi svi imali podršku i bili na pravom mjestu u pravo vrijeme. A uz to smo vodili računa o tome da se svi osjećaju sigurno i spremno za svoju novu ulogu.

Kako ste birali sudionike za te aktivnosti?

Puno smo radili s trenerima jer oni najbolje znaju tko bi mogao biti zainteresiran. U nekim sekcijama, poput vaterpola i veslanja, posebno smo pozivali djevojke koje su prestale s natjecanjima. Objasnili bismo im kakve su opcije i ostavili im izbor – bez pritiska.

Na koje ste načine podržali cure koje su prestale trenirati?

Organizirali smo rekreativne treninge u plivanju i vaterpolu, bez natjecanja, ali s puno druženja i kretanja. Osim toga, uključili smo ih u organizaciju događanja, društvene mreže, pa čak i administraciju, kao u veslanju, gdje su sudjelovale u radu upravljačkih tijela. Poruka je bila jasna: tvoje iskustvo je vrijedno, i dalje si dio kluba.

Što je bio cilj Poolcast serijala koji ste pokrenuli?

Htjele smo pokazati da sport ne završava zadnjim treningom. Kroz Poolcast smo intervjuirali osobe koje su ostale u sportu – kao treneri, fizioterapeuti, suci, organizatori. Htjeli smo da mladi vide da postoji još puno uloga u sportu i da su sve one jednako važne.

Jeste li primijetili promjene kod mladih koji su sudjelovali?

Apsolutno. Samopouzdanje im je poraslo, počeli su sami predlagati ideje, javno nastupati, preuzimati odgovornost. I ono što je možda najvažnije – osjećali su se dijelom kluba, čak i bez natjecanja.

Kako ste usklađivali sport i školu?

Fleksibilno. Nismo očekivali da mogu biti stalno prisutni – neke uloge su bile povremene, vikendima ili online. Također smo organizirali i pomoć u učenju, uz podršku roditelja i starijih sportaša, posebno u vaterpolu i veslanju.

Koje aktivnosti planirate zadržati i nakon projekta?

Mnoge su već dio naših sekcija – podrška zapisničkom stolu, pomoć u organizaciji, društvene mreže… Veslanje je nastavilo s uključivanjem mladih u upravljanje, a rekreativni treninzi se i dalje održavaju. Više to ne vidimo kao “projektne” aktivnosti – to je postao dio našeg načina rada.

I za kraj – što je bio najveći izazov?

Pomoći mladima da povjeruju u sebe. Neki su mislili da nisu dovoljno dobri za te uloge jer više ne treniraju ili jer nikad nisu bili “vidljivi”. Tu je trebalo puno podrške, mentorstva i strpljenja. Ali kad su shvatili koliko vrijede – dogodila se prava transformacija.

Dunjino iskustvo s projektom STAY! pokazuje koliko je važno otvoriti vrata mladima i koliko klubovi mogu dobiti kada im daju priliku. HAŠK Mladost je kroz ovaj projekt postao primjer kako sport može biti zajednica, prilika i mjesto učenja – za svakoga.